VECE KAO I SVAKO DRUGO
I jos jedan moj rad.
VECE ZABLUDA
Zastitnik polako, tiho
poslednji hropac pusta,
a bolesna deca mu stoje
slaba i nemusta.
I dok blago svakome
bezbrojne ruke pruza
ceo krajolik boji u
boju krvavih ruza.
Na svet bezlican i
prazan sav
spusta se tuzni pokrov
prozracno crno-plav,
i zavije sve u tugu,
a samo mali slavuji
posmrtnu postu daju
svome umrlom drugu.
A onda, na nebu grane
duh njegov prozracan-beo,
i ponovo pokrije sve
njegov srebrni veo.
U tom trenu bas kad
pomislis na smrt-
na kraj, iz starog praha se rodi
potpuno novi sjaj-
to mlado Sunce-
znak srece, ljubavi, cistote,
a um ti misao rodi:
Ne, neces proci zivote...
